Mjesta kontradikcija – iskustva sa studijskog posjeta Slovačkoj

Main_mk1 Prenosimo vam iskustva studijske posjete Slovačkoj - čitajte o mjestu Spissky Hrhov, u kojemu živi 80% zaposlenih Roma i gdje učitelji u školi znaju romski jezik, o Jarovnicama gdje je načelnik općine Rom i Luniku 9, gradskoj četvrti u Košicama u kojoj se jedan maleni vrtić zajedno s odgajateljicama, asistenticama i roditeljima bori za dobrobit djece Roma.

Koordinatorica REYN-Hrvatska sudjelovala je u prosincu 2016. u studijskom posjetu Slovačkoj u organizaciji REYN-Slovačka. Posjet je uključivao razgovore s načelnicima općina, ravnateljima odgojno-obrazovnih institucija, pomagačima i drugim odgojno-obrazovnim djelatnicima u mjestima Spissky Hrhov, Jarovnice  i četvrti Lunik 9 u gradu Košice. U ovom događanju, osim predstavnice REYN-Hrvatska, sudjelovali su i predstavnici slovačke, slovenske i ukrajinske mreže te dr. Adrian Marsh, stručnjak za romske studije, pa je ovo bila i prilika za razmjenu iskustava različitih zemalja. 

Dobrodošli u Spissky Hrhov, općinu s 20% nezaposlenih Roma

Slovačka je dom oko 400.000 Roma, i treća je zemlja prema postotku stanovnika Roma u Europskoj uniji, iza Rumunjske i Bugarske. Dok čitava Europa, uključujući Slovačku gdje lideri populističkih stranaka govore o Romima kao 'problemu' kojeg treba 'riješiti', bilježi porast rasne diskriminacije i broja zločina iz mržnje, u malim oazama poput Spissky Hrhova moguće je živjeti život dostojan čovjeka.  O životu stanovnika ove zajednice i vrijednostima koje se u njoj njeguju svjedoči i sljedeća rečenica iz uvoda zbornika općine Spissky Hrhov, a njezin autor je načelnik općine, dr. Vladimir Levecky: “U našoj općini otkrit ćete putove kojima su prolazili i koje su naseljavali stari Slaveni, Romani, Tatari, Židovi, Mađari, Nijemci, Rusi i Romi – naši preci.”

Tijekom Leveckyjevog sedamnaestogodišnjeg mandata broj stambenih objekata, kao i broj stanovnika, narastao je za 100% i danas broji oko 1300 osoba, od kojih je polovica Roma. Stanovnici i mjesna uprava potvrđuju da je socijalna distanca između Roma i drugog stanovništva mala ili nikakva, da postoje socijalne mreže, a ne postoji nesnošljivost. Načelnik Levecky  smatra da je smislen rad koji vodi poboljšanju ekonomskog položaja obitelji i pozitivnim interakcijama temeljenim na suradnji između romskog i neromskog stanovništva, najbolji način za borbu s predrasudama i segregacijom u zajednici. Dolaskom na mjesto načelnika, Levecky je pokrenuo društveno poduzeće koje se danas bavi proizvodnjom zanimljive kombinacije proizvoda – kamenih blokova, proizvoda od drva, peleta i briketa, segwaya i alkohola. Za razliku od mnogih projekata socijalnog poduzetništva, ovaj proizvodi profit te je uspio zaposliti većinu Roma u zajednici, njih oko 80%, kao i dio ostalog stanovništva. S obzirom na uspjeh projekta, općina ima konzultantsku ulogu u sličnim projektima na nacionalnoj razini. Društveno poduzeće ulaže u radnike, u smislu financijskih potpora i profesionalnog usavršavanja u trening-centru poduzeća, i u socijalne usluge u zajednici. Poduzeće svoje radnike pomaže na način da im obnovi kuće i dovede tekuću vodu u kućanstvo, ukoliko je nisu imali. Zbog svog djelovanja općina je dobila mnoge nagrade, kako u području društvenih inovacija, tako i posebnu nagradu „Roma Spirit“ za podršku romskoj zajednici. 

Načelnik Levecky, radnici društvenog poduzeća i njihovi proizvodi – košnice i pelet za potpalu.

Međutim, ovaj napredak ne staje isključivo na poboljšanju ekonomskih uvjeta – podržavajuće predškolsko i osnovnoškolsko obrazovanje važan su prioritet za zajednicu i za njezinu upravu. Osnovna škola u Spissky  Hrhovu broji oko 270 učenika i učenica, od kojih su polovica Romi. Ravnatelj je profesor engleskog jezika koji nam je svoju priču o dolasku u mjesto ispričao na ovaj način – Načelnik nije bio zadovoljan načinom na koji su posao obavljali trojica ravnatelja prije njega te ga je pozvao da dođe u Spissky Hrhov i pokrene promjene u školi s ciljem boljitka djece Roma koja do tada nisu završavala osnovnu školu te su njihova postignuća bila slabija od postignuća drugih učenika. „Bilo mi je teško to prihvatiti jer sam tada imao dobru plaću i dobar posao radeći s gimnazijalcima, a vodio sam i uspješnu školu stranih jezika. No, ovo je bio izazov.“

Nakon deset godina njegovog rada, djeca Romi završavaju školu i nastavljaju školovanje – većina ih se odlučuje za strukovne programe, no ravnatelj kaže kako ih se sve više odlučuje i za gimnazijske. Nekoliko djece Roma nastavilo je školovanje na fakultetu. Dok se krećemo prostorima škole, svako dijete pozdravlja po imenu i djeca slobodno ulaze u njegov ured, čija su vrata uvijek širom otvorena, noseći svoje radove da mu ih pokažu. Djeca Romi imaju izuzetno dobra postignuća u matematici i engleskom jeziku, dok im slovački jezik predstavlja izazov. Kad ga pitamo zbog čega je tako, on navodi kasno susretanje sa slovačkim jezikom (u predškolskoj, odnosno osnovnoškolskoj dobi) te, još uvijek, određeni osjećaj nelagode kojeg učenici Romi imaju prema slovačkom jeziku.  Suradnju s roditeljima ocjenjuje kao sjajnu. U školi rade pomagači, no svi su učitelji završili i tečaj ili kolegij romskog jezika (u Slovačkoj se većinom govori Romani čib), čije im osnove pomažu, osobito u prvim godinama školovanja.

 „Najveći izazov u pokretanju promjena predstavljali su negativni stavovi, odnosno predrasude učitelja prema djeci Romima.“ – ravnatelj Osnovne škole Spissky Hrhov

„Najveći izazov u pokretanju promjena predstavljali su negativni stavovi, odnosno predrasude učitelja prema djeci Romima. S obzirom da s dijelom školskog proračuna možemo autonomno raspolagati, nagrađivali smo financijskim  bonusima one učitelje koji su ulagali dodatan  trud i ubrzo je to postala  praksa. Ono što smo paralelno postigli na razini škole jest da je kvalitetan rad s djecom Romima standard.“

Jarovnice imaju načelnika Roma

Spissky Hrhov nalazi se u blizini Jarovnica, mjesta s najvećim postotkom stanovnika Roma u Slovačkoj (od 1200 stanovnika, oko 900 je Roma). Taj omjer stanovništva reflektira se i u političkoj reprezentaciji mjesta – Jarovnice imaju načelnika Roma, Floriana Ginu. Međutim, Jarovnice i dalje muče problemi poput nezaposlenosti i niskih primanja (mjesečna socijalna naknada za samca je 63 eura, dok za dvočlanu obitelj ona, paradoksalno, iznosi 112 eura – to je državni standard). U Jarovnicama su djeca uključena u osnovnu školu i u obveznu predškolu – nažalost, upravo u predškoli segregacija je i dalje vidljiva i prisutna na razini skupina. Razlog tome nismo uspjeli saznati. U Jarovnicama postoji i škola modularno nadograđivana kontejnerima, kako bi se obuhvatili svi učenici na području Jarovnica. 

Vanjski dio i unutrašnjost škole izgrađene od kontejnera u Jarovnicama

Lunik 9, nada usred beznađa

U zapadnom dijelu grada Košice prostire se Lunik 9, gradsko naselje s najvećim brojem Roma u Slovačkoj (između 5000 i 6000). Naselje je urbani geto, s nekoliko sivih osmerokatnica u kojima su stanovi razbijenih prozora, okruženi smećem. U ovoj četvrti nalazi se i društveni centar, ured načelnika te rimokatolička crkva okružena šiljatom, visokom ogradom. Prije dolaska naš domaćin, Miroslav Sklenka, ujedno i koordinator mreže REYN-Slovačka, upozorio nas je da taksisti često odbijaju voziti u ovu četvrt, dok vozači autobusa na liniji za Lunik 9 primaju naknadu za rad u posebno opasnim uvjetima. Hepatitis A i B ovdje su česti, baš kao i kriminal, prostitucija, alkoholizam i 'reket'.

Pitanja u naseljima u kojima žive Romi, dugi niz vremena izolirani i segregirani  od strane druge zajednice (tako da se sada čini kao da se radi o izboru samih Roma) uvijek se sama nameću – kako je moguće da stanovnici moraju paliti drveni namještaj da bi se zagrijali? Kako je moguće da stanovnici imaju vodu jedan sat  dnevno, da u kantama moraju donositi vodu do svojih stanova da bi taj dan izabrali hoće li oprati djecu ili njihovu odjeću? Kako je moguće da učitelji vraćaju djecu kući jer im je odjeća pljesniva i 'u školi takvi ne mogu sjediti'? Kako je moguće da neromska zajednica, imajući na svojoj strani ekonomsku i političku moć, dopušta da jedan dio građana živi u takvim ponižavajućim i nehumanim uvjetima? I, na kraju, kako je moguće da je u ovoj četvrti, novcem Europske unije, grad Košice financirao gradnju još jedne stambene zgrade prije godinu dana?

 

'Moja obitelj', Sofija, 5 godina, Vrtić u Luniku 9, Košice 

Usred naselja nalazi se predškolska ustanova Lunik 9. Ulaz u zgradu je ograđen željeznim rešetkama i mrežom. Na ulazu nas dočekuju odgajateljice, i upravo na tom mjestu priča o beznađu dobiva nevjerojatan zaokret.  Nasmijane su. „Dobro došli u naš vrtić!“ govore nam ponosno. Vrtić u Luniku 9 broji stotinu i deset djece. Odgajateljice nam kažu kako je interes roditelja velik i pokušavaju naći sredstva da uključe barem još tridesetak djece. Djeca se uključuju u obveznu predškolu, no vrtić nastoji uključiti djecu i od treće godine u mješovite skupine, u puni, osmosatni program. Međutim, postoji jedna prepreka – vrtić košta 15 eura mjesečno uz naknadu za topli obrok od 5 eura. Kad roditelji primaju  socijalnu naknadu od 63 eura i manje po osobi, u zemlji Europske unije gdje prosječna plaća koja diktira cijene iznosi 420 eura, plaćanje 20 eura za vrtić im je potpuno nedohvatljivo. Zato odgajateljice i ravnateljica pokušavaju osigurati 10 eura po djetetu prodajom dječjih crteža. „Jedne godine došla nam je jedna američka humanitarna organizacija i donirala 3200 eura. Bile smo tako sretne – mogle smo pokriti vrtić i topli obrok za skoro svu djecu tijekom cijele godine!“ Kad nemaju dovoljno novca, ponekad dodaju iz vlastitih, tankih novčanika.

 Vrtić u Luniku 9 broji stotinu i deset djece u dobi od 3 do 6 godina.

Topli obrok je hranjiv i priprema ga kuharica, Romkinja iz četvrti. U vrtiću rade i čistačice Romkinje te pomagačice. Međutim, obje pomagačice završavaju Učiteljski fakultet i u tome imaju podršku svog vrtića. Zapravo, sadašnja ravnateljica se nada da bi je jedna od njih dvije mogla zamijeniti na mjestu ravnateljice jednom kad ona ode u mirovinu. „Nema razlike između pomagačice i odgajateljice – zajedno radimo, zajedno planiramo“, govori nam pomagačica, uskoro odgajateljica Ana. Odgojno-obrazovni djelatnici zadovoljni su radom u vrtiću – djelatnice ne odlaze, iako im se pružaju druge, bolje plaćene prilike. Ravnateljica i odgajateljice prate djecu i nakon što izađu iz vrtića, a da bi ublažile učinke segregacije, zovu i traže upis u osnovnim školama u drugim dijelovima grada, kako bi djeca izašla iz Lunika 9. Sve odgajateljice Slovakinje pričaju i romski jezik. U ovom malom vrtiću usred svega što obilježava Lunik 9, osjeća se nada, poštovanje i briga za djecu, kao i ponos zbog svega što se radi.

 Činjenica da u ovom vrtiću rade odgajateljice koje brinu, koje vjeruju u svako dijete i vjeruju da ono zaslužuje najbolji mogući život, čini golemu razliku u životu djece.

Na izlazu iz naselja susrećemo dvojicu dječaka. Rini ima trinaest godina i priča engleski. Želi otići iz Lunika 9 i postati sportaš. Završava osnovnu  školu, protivno očekivanjima sustava koji je dopustio da dijete poput njega odrasta u ovakvoj četvrti. Po tko zna koji put u našim glavama postavlja se pitanje nejednakosti i nepravde – oružje  kojim se protiv njih pokušavamo boriti čini se malo i nemoćno, poput tog malog vrtića usred naselja. No, činjenica da u njemu rade odgajateljice koje brinu, koje vjeruju u svako dijete i vjeruju da ono zaslužuje najbolji mogući život, čini golemu razliku u životu djeteta.

Preporučite članak: