Studijski posjet Slovačkoj Republici

Main_reyn_5 Od 7. do 14. travnja ove godine, s još nekolicinom kolega i kolegica iz Albanije, Slovenije, Srbije, Češke, Rumunjske, Latvije, Makedonije, sudjelovala sam u studijskom posjetu Slovačkoj. Studijski posjet organizirala je međunarodna REYN mreža (REYN, eng. Roma Early Years Network) u suradnji s međunarodnom Korak po korak organizacijom (eng. ISSA-Interantional Step by Step Association) i našim domaćinima, nevladinom organizacijom 'Škola Dokoran'.

Cilj našeg višednevnog posjeta Slovačkoj bio je predstavljanje integriranog pristupa pružanju usluga djeci rane dobi kojeg Škola Dokoran u suradnji s lokanim vlastima i obrazovnim ustanovama provodi u romskim mjestima Kotrina, Litava i Valkovna. Posjet Slovačkoj za mene je bio veliki izazov ne samo u profesionalnom smislu, nego i na osobnoj razini – jer sam i sama Romkinja, i jer sam prvi put putovala avionom. Vidjevši Rome, koji žive u uvjetima koji su mnogo gori nego u državi u kojoj živim, i sama Romkinja, shvatila sam da djeci nisu dovoljni samo hrana ili novac. Čak i u ovim uvjetima, djeca trebaju ne samo opstanak već i kvalitetan život, što često zaboravljamo, a njihovi roditelji, da bi im to omogućili, njihovi roditelji, baš kao i svi drugi, trebaju dom, posao i druge preduvjete za kvalitetan život.

Prvi dan našeg posjeta upoznali smo stručnjake koji organiziraju radionice za roditelje u segregiranom naselju Kortina. Sastali smo se s voditeljima projekta i posjetili vrtić koji se nalazi u naselju. Jako mi se svidjelo kako je organiziran vrtić te kako odrasli rade s djecom. Tamo se svako dijete osjeća posebno, zapaženo i važno. Za nas koji smo bili u studijskom posjetu ključno je bilo raspraviti što je to što osoblje ovog vrtića čini toliko uspješnim.

Drugi dan smo putovali u romsko naselje Valkovina gdje smo imali prilike vidjeti kako Romi žive u doista nemogućim uvjetima: u barakama od dasaka i plastičnih dijelova, uz samo jedan izvor vode (crpka), u lošim socijalnim uvjetima, nehigijenskim uvjetima, u opasnosti da se zaraze raznim bolestima kao što su hepatitis ili spolne bolesti. Pokušala sam s njima razgovarati kao njihova sunarodnjakinja, Romkinja.

Pokušala sam od njih dobiti odgovore na uobičajena pitanja koja se i inače postavljaju ljudima koji žive u ovakvoj i sličnim situacijama: Zašto nemate posao? Zašto ste odvojeni u ovom naselju od ostalih ljudi? Jeste li izgubili volju? Dobivala sam različite odgovore, ali svi bi se mogli svesti na nekoliko njih. 'Treba nam pomoć. Iz ovoga ne možemo sami. Želimo uspjeti ali smo sputani.

Mi Romi živimo pod teretom zajedničkog stereotipa okoline da smo minorizirana skupina koja se uvijek mora duplo više truditi kako bi razbila predrasude da smo „prljavi i neuspješni“ – a mnogi su Romi upravo takvi jer nikad nisu dobili priliku za bolje.

Ja sam rođena u bojim uvjetima i dobila bolju životnu priliku nego ljudi koje sam srela u ovom naselju. Ipak, i sama sam se susretala s usponima i padovima u životu. Kad nitko nije vjerovao u mene, ja bih smogla snage i išla naprijed bez obzira na diskriminaciju, predrasude koje me prate kroz život zato što sam Romkinja. Sada sam zadovoljna i sretna, ali ne do kraja. Ne, dok god ne ispunim svoje snove i ciljeve.

Kad bi dobili potrebnu podršku, i ljudi iz naselja Valkovina imali bi priliku odagnati predrasude o onome tko su i odakle potječu.

Treći dan smo posjetili naselje zvano Litavadi, gdje postoji vrtić kojeg pohađaju samo romska djeca. Upoznala sam djevojčicu koja se zove Nikola i njezinu mamu te smo nakon posjeta vrtiću otišli u njihov dom. Oduševili su me i djeca i mama, a pogotovo djevojčica Nikola. Ta djevojčica je nevjerojatno talentirana, kao i njezina braća. U kući sam slušala Nikoline recitacije, pjesme i razgledavala njezine crteže.

U naselju Valkovna bolje se živi, ali su i tamo Romi neobrazovani, nezaposleni i žive potpuno odvojeni od svih institucija i uslužnih djelatnosti kojih nema u naselju a koje su neophodne za normalan život.

Među nama koji smo bili u studijskoj posjeti nastavila se rasprava kako pomoći ovim ljudima. Drago mi je što sam imala prilike upoznati sve te ljude koji, kao i ja, rade s Romima, a s kojima sam pošla u studijski posjet Slovačkoj – a ujedno mi je drago što sam upoznala i organizacije koje u Slovačkoj rade s djecom romske nacionalnosti, romskim roditeljima, na povećanju kvalitete uvjeta u kojima žive.

Nadam se da ću opet jednog dana sudjelovati u nekom studijskom posjetu jer sam na ovaj način prenijela drugima svoje znanje i iskustvo u radu s romskom populacijom te od drugih naučila puno toga što mogu prenijeti u svoju udrugu u kojoj se bavimo integracijom Roma. I dalje sam u kontaktu s kolegama s kojima sam bila u Slovačkoj i spremamo zajedničke projekte kako bismo na što bolji način pomogli svim Romima kojima je pomoć neophodna.

Autorica: Sindirela Bobarić

Preporučite članak: