Bože, pretvori me u bubu - Devla ker man kir

„Često pokušavam zaviriti u Damirovu dušu, doprijeti do njegovih osjećaja, no ostajem bespomoćna ispred mračnih očiju. Ali jedne srijede, krajem devetog mjeseca: ... Djeca rišu jesensko drvo. I Damir crta, mirno, bez ispada, gotovo uživa u radu, čini mi se. Na pano stavljam crteže, među njima i Damirov (uvijek stavljam sve dječje radove na pano). On me gleda i nepovjerljivo pita: Zar je moj crtež dobar? Pa nije ko drugi. I ostane Damir stajati pred panoom gledajući svoj crtež, a na usnama mu po prvi put zatitra zadovoljan osmijeh: Nisam baš dobro nacrtao, ma potrudit ću se drugi put…!, dobacio mi je i odjurio do Željka. Stavila je moj crtež na pano! Moj crtež je na panou, ….!!!, vikao je i skakao po učionici.“

edne zvjezdane večeri kad su šišmiši prelijetali iznad pospanog školskog igrališta učenici  sedmoga razreda upravo su sastavljali teleskop žmirkavo gledajući u zvijezde. U kutu školskog dvorišta, uza zid škole, skriven iza grma, pušio je mali Rom. Ratoborno raspoložen dobacio je nekoliko ružnih riječi. Psovke su odjeknule kroz tamu, a mali  je suknuo prema nama s namjerom da nekog dohvati šakom. Nizak, glavat, raščupane crne kose i prljav u licu opsovao je još nekoliko puta i nestao u mraku. Tada se sjetih: pa to je Damir, Crni, učenik - problem  četvrtog razreda jutarnje smjene.

Kad se nad tamnom školskom zgradom pojavio blistav Mjesečev srp, zaboravih na Crnog i na naš prvi susret …

...Jesen 2000. godine. Modro rosno jutro najavilo je prvi dan nastave. U moj odjel stigoše dva ponavljača Roma, Željko i Damir, te sitna, plavokosa Meri,  djevojčica koja je prva tri razreda završila u Švicarskoj. Moji me «stari» učenici odmah opkoliše, bodući me nosevima i bijesnim očima govoreći: To je Crni…., on laže…, on krade…,on puši…, on sve tuče…, on je najgori…, on je lud…, i ja sam se uplašila njihovih riječi  i bijesa u njihovim očima.  Prišla sam pridošlicama da ih pozdravim. Damir je stajao u kutu, durio se i gunđao nešto u bradu. Htjedoh ga dodirnuti, no on ustukne podigavši ruke iznad lica. Nemaš me pravo gurati, odbrusi i ne pogledavši me. Spustih ruke, a tuga mi  prostruji tijelom. Bio je to naš drugi susret.

Dani su prolazili. Meri i Željko ubrzo se sprijateljiše sa svima u razredu. Damir, ćudljiv, grub, uvijek spreman da se s nekim dohvati, nije imao prijatelja u razredu. Nitko nije želio dijeliti klupu s njim. A on je postajao sve «gori»; na nastavi uskače drugima u riječ,  krevelji se, psuje, ne uči, ne piše zadaće … Što da radim?!  Pomoći niotkuda. Kao da sam primila paket kojeg možda ne bi trebalo ni otvarati, nego ga ostaviti stajati deset mjeseci u najmračnijem kutu pa ga sljedeće godine predati nekom drugom. 

Često pokušavam zaviriti u Damirovu dušu, doprijeti do njegovih osjećaja, no ostajem bespomoćna ispred mračnih očiju. Ali jedne srijede, krajem devetog mjeseca: ... Djeca rišu jesensko drvo. I Damir crta, mirno, bez ispada, gotovo uživa u radu, čini mi se. Na pano stavljam crteže, među njima i Damirov (uvijek stavljam sve dječje radove na pano). On me gleda i nepovjerljivo pita: Zar je moj crtež dobar? Pa nije ko drugi. I ostane Damir stajati  pred panoom gledajući  svoj crtež,  a  na usnama mu po prvi put  zatitra zadovoljan osmijeh: Nisam baš dobro nacrtao, ma potrudit ću se drugi put…!, dobacio mi je i odjurio do Željka. Stavila je moj crtež na pano! Moj crtež je na panou, ….!!!, vikao je i skakao po učionici.

 Koliko je malo potrebno za sreću , pomislih i spoznah kako mi je Damir odškrinuo vrata do svoga srca. 

Nekako tih dana  pošla sam na inicijalni seminar Korak po korak. Oduševljena idejom stvaranja razreda usmjerenog na dijete, odlučila sam posavjetovati se s ravnateljem, djecom i roditeljima oko uvođenja takvoga programa u svoj razredni odjel. …

… Tmurni jesenski oblaci valjali su se iznad grada, a u našoj učionici vladalo je svečarsko ozračje; naš razred  donosio je razredna pravila ponašanja - Razredni ustav. Gotovo desetak dana trajali su dogovori, pa čak i žučne rasprave o prijedlozima pravila. Ako se usvoje naši prijedlozi, znači li to da se i mi moramo držati tih pravila?, nelagodno su zapitkivali oni nestašniji. Ako prekrše pravila, hoćemo ih kazniti?, smijuljile su se cure. Mojim učenicima bilo je teško preuzeti odgovornost za svoje ponašanje. No, napokon, Razredni ustav  je bio spreman za usvajanje, a prvi članak : U školu dolazimo redovito,  čisti i uredni stavljen je na Damirov prijedlog.

Ravnatelj, učiteljica Mira i tajnica, naši gosti koji su svjedočili valjanosti  procedure donošenja ustava, uveličali su nama tako važan događaj. 

Crni je prije svečanog potpisivanja zatražio da gostima objasni kakav je to korakovski razred : Ovo je moj razred u kojem su moji prijatelji. Od danas ćemo promijeniti život, ići ćemo korak po korak naprijed, ne smije se ići korak nazad. I ja mijenjam život.. Daj, Bože!., pomislih.  Pristupismo potpisivanju razrednih pravila. Damir se potpisao do Ivana  i Tomislava, svojih prijatelja, s kojima se sve češće za vrijeme odmora igrao

…Dani su se lijeno vukli. Uskoro je bio Dan svih svetih. Čitali smo tekst Brodovi za sjećanje. Svatko od nas ima brod kojim plovi u sjećanja …

I ja imam brod za sjećanje. To je jastučić na kojem je spavala moja sestrica.

Divno, nespretno ću, taj jastuk podsjeća tebe i sestru na dane kad ste bili mali?

Ne. Taj jastučić me podsjeća na sestricu koja je izgorjela u požaru koji je izazvao moj brat iz četvrtog Be razreda. Jasna je imala tada jednu godinu. Mama i ja smo bili u štali, nismo mogli ući u vatru, izvukao ju je susjed, bila je potpuno izgorena …. 

I krupne su suze kapnule iz tamnih očiju. U razredu muk. Ja od žalosti i tuge zaboravih govoriti, ne mogu se pomaknuti s mjesta. Pustih da me zvono, koje oglasi kraj nastave, spasi. 

Sljedećega dana na jutarnjem sastanku Perica će za vrijeme novosti: Damire, nalazi li se grob tvoje seke uz rub šume i na spomeniku piše Jasna B., jedna godina? 

Da. Otkud znate?

Jučer smo popodne, mi dečki iz razreda, tražili grob tvoje sestre. Kad smo ga našli, zapalili smo svijeće i pomolili se. 

Opet ostajem bez riječi. 

Četvrtaši, desetogodišnjaci, u tom su trenutku  bili odrasli dječaci i ja nešto naučih od njih; Damiru  treba pružati pažnju i ljubav.

I tako malo - pomalo, mic po mic,  korak po korak,  Damir je počeo sudjelovati u radu a ja bih  često krajičkom oka primijetila kako me sluša dok pričam i zadovoljno trepće crnim očima. Za vrijeme odmora  slagao bi s djevojčicama matematički domino ili brisao ploču. Tetama spremačicama je pomagao, pozdravljao učitelje i učiteljice i na Damira - problem su uskoro u školi zaboravili. Svi osim učiteljice D. Nažalost, ona nije prihvatila  promjene u razredu pa bi je često viđala kako za vrijeme sata hvata Damira po hodniku, a on bi je nazivao najpogrdnijim imenima. Na njezinom satu bio je ponekad miran, meni za ljubav kako bi to rekao: Radi vas ću biti dobar, ali ona mene ne voli. Zašto je ona takva? Što se njoj dogodilo u životu? Ona bi da se ja pretvorim u bubu pa da me nema.

….Došlo je proljeće, puno cvijeća i mirisa. Promatrali smo iz učionice lastavicu koja se vinula uvis i od radosti se prevrtala, kad će odjednom Damir: Ne dao vam Bog, učiteljice, da vam se dogodi što sam noćas sanjao! Vi ste išli preko igrališta kući i odjednom se srušili… ja sam dotrčao do vas i pokušao vam pomoći … Odjednom sam se probudio, lice mi je bilo mokro.. bilo me je strah. Smijali smo se Damirovom snu i do kraja nastave potpuno sam zaboravila na njega.. Kući sam toga dana krenula  oko pola dva. Pred školskim vratima čekao me Damir, iako mu je autobus već odavno otišao. Krenuo je sa mnom preko igrališta sve do ruba dvorišta. Odahnuvši, rekao je: Sad možete i sami. Htio je biti siguran da se san neće ostvariti! Tutnuh mu u ruku nekoliko bombona: Hvala ti, Damire, za brigu.

…….. Ljeto je te godine rano počelo. Sve se kupalo u blistavoj rijeci svjetlosti. Sve osim Damira. U školu je dolazio iscrpljen, često je povraćao. Doznah da mu je majka u Zagorju, kod svojih, otac negdje pije, a on se brine o braći. Nemaju mnogo toga za jelo. Snalaze se na razne načine . Učiteljice, s Damirom u autobusu nitko nije htio sjediti jer smrdi, izvijestio je jednog jutra Željko.  Priđoh Damiru, zaudarao je na crkotinu. Odvedoh ga u kupaonicu da opere zube i umije se. Smrad se i dalje širio. Jeo sam samo mlijeko, časna riječ., pravda se, iako ga i ne pitam što je doručkovao. 

Djeca su se spremala u školsku dvoranu i ja primijetih kako Damir pažljivo sprema torbu.  Poslala sam djecu van i zavirila u torbu. U torbi, zamotan u papir, bio je skuhan mladi štakor!!! Zgrozih se. U panici sam,  je li toliko gladan,  je li «poremećen»,  je li…..? Prijavi roditelje socijalnoj skrbi, zovi policiju, prijavi, tuži, prijavi, istjeraj…. savjetuju me. 

Odlučih  porazgovarati s Damirom. On je bio gladan pa je htio isprobati kakvog je okusa štakor: 

Dobro sam ga skuhao, no brat ga nije htio jesti. ….

...Kraj školske godine. Opraštamo se. Mnogi se sele u druge škole, petnaestak «starih» učenika kreće u peti razred moje škole, među njim je i Damir, Crni, Rom; dječak koji prepoznaje ljubav i mržnju, dobro i zlo, dječak navikao na batine i grubosti, na glad i neimaštinu, dječak kojem iznad svega treba puno pažnje…..

….Jesen 2001. godine.  Nova školska godina. Susrećem Damira, ljutitog, smrknutog, prljavog,...  Učiteljica me najprije  pljusnula, a onda me pitala kako se zovem!, Pitao me je koji me đavo pustio u peti razred!,  Stoko jedna, ti u četvrtom razredu nisi radio ništa, Tko ga je pustio u peti razred? Korak po korak...

…..Led je okovao školsko dvorište. Na svježe okrečenom zidu Crni piše :… je krava. Damir J. – Crni  problem je naše škole.

Preporučite članak: