Članak autorice mr. sc. Lidije Cvikić s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta Zagrebu tematizira problematiku poučavanja djece kojoj hrvatski nije prvi jezik
Mr. sc. Lidija Cvikić, Učiteljski fakultet Sveučilišta Zagrebu
Hrvatski je jezik službeni jezik u Republici Hrvatskoj te je većini građana ujedno i materinski jezik. No, nije svima. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine za 150.000 građana Hrvatske materinski je jezik jedan od dvadeset i tri jezika. Ustavno je pravo pripadnika nacionalnih manjina školovanje na svome jeziku i pismu (članak 89. Ustava RH), a prema Zakonu o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (NN br. 51/00) u tim se školama obavezno uči i hrvatski jezik i latinično pismo prema utvrđenome nastavnome planu u programu (čl. 8). Stari je nastavni plan i program za nastavu u školama na jeziku i pismu nacionalnih manjina prestao vrijediti, a novi još nije izrađen pa se nastava hrvatskoga jezika u tim školama odvija prema Nastavnome planu i programu (NPP) namjenom svim školama u Hrvatskoj (vidi Benjak, 2001.; Vodopija, 2001.). Uporaba toga NPP pretpostavlja činjenicu da su djeca manjinskoga materinskoga jezika hrvatski jezik usvojila u istome stupnju kao njihovi vršnjaci kojima je hrvatski materinski jezik. Koliko je hrvatski jezik usvojen kod djece kojoj je neki drugi jezik materinski, koliko nam je poznato, za sada nije sustavno istraživano. No, neki pokazatelji ipak postoje. Naime, u znanstvenim se i stručnim krugovima temi hrvatskoga kao drugoga (i stranoga) jezika posljednjih nekoliko godina počela pridavati veća pozornost. Na znanstvenim i stručnim skupovima redovito se izlaže o toj temi, njome se bavi nekoliko znanstvenih i stručnih projekata (Tempus projekt Komunikacijska kompetencija u višejezičnoj sredini 2001.-2003.; međunarodni projekt Instituta Ludwig Boltzman iz Austrije u kome je hrvatski jedan od istraživanih jezika, projekt Instituta Otvoreno društvo – Hrvatska Hrvatski kao nematerinski jezik – hrvatski za Rome, projekt MZOŠ Hrvatski kao drugi i strani jezik 0130438), a objavljeno je i nekoliko knjiga (Kovačević i Pavličević-Franić, 2001.; Pavličević-Franić i Kovačević, 2002., Jelaska, 2005.).
Simultani i drugi govornici
Dosadašnja su istraživanja pokazala da djeca kojoj je hrvatski drugi jezik čine vrlo heterogenu skupinu, od djece koja su (simultani) višejezični govornici i žive u višekulturalnoj sredini, npr. djeca u Istri čiji je materinski jezik talijanski (vidi Benjak, 2001., Piršl, 1996.), do djece koja hrvatski jezik sustavnije počinju usvajati tek u osnovnoj školi, npr. djeca govornici materinskoga mađarskoga u Baranji (vidi Vodopija, 2001.; Kuvač, 2001., 2004.; Cvikić i Tomek, 2002.; Cvikić i Kuvač, 2003.; Kuvač i Cvikić, 2004.). Stoga bi bilo potrebno izraditi planove i programe nastave hrvatskoga kao nematerinskoga jezika koji bi odgovarali potrebama i jezičnim komunikacijskim sposobnostima svake pojedine skupine djece.
U posebnome se položaju nalaze djeca kojoj je materinski jezik romski. Naime, kako za sada ne postoji mogućnost školovanja romske djece na materinskome, nego samo na hrvatskome jeziku (Hrvatić, 1996., 2000.), za njih je iznimno važno da do polaska u školu ovladaju hrvatskim jezikom toliko da mogu pratiti nastavu. Ako dijete nije usvojilo hrvatski jezik u dovoljnome stupnju za praćenje nastave, sadržaji koje treba savladati te udžbenici koji ih prate bit će mu preteški, neće ih moći svladavati brzinom i lakoćom kojom to čine vršnjaci kojima je hrvatski materinski jezik. Ako djetetov rječnik nije dovoljno bogat, neće postojati dobar temelj za usvajanje čitanja i pisanja. Ako nije usvojilo gramatičke i sintaktičke strukture, neće razumjeti rečenice iz udžbenika, a njegovo će izražavanje u usporedbi s izražavanjem vršnjaka biti oskudnije i s više gramatičkih pogrešaka. Počne li dijete hrvatski jezik sustavno usvajati tek u osnovnoj školi ili neposredno prije nje, trebat će mu vremena da postane dvojezično i da se na hrvatskome jeziku može izražavati i sporazumijevati jednako kompetentno kao na materinskome jeziku.
Poteškoće sa sklonidbom i glagolima
Iako su istraživanja o ovom problemu razmjerno malobrojna, ona ukazuju na neke posebnosti i poteškoće s kojima se susreću djeca koja hrvatski usvajaju kao drugi jezik (Kuvač i Cvikić, 2004.; Cvikić i Kuvač, 2003., 2005.; Cvikić, Kuvač i Dobravac, 2004.). Navest ćemo samo neke. Primjerice, usvajanje sklonidbe imenica veoma je složen, stupnjevit i dugotrajan proces, a u usvajanju sklonidbenih uzoraka važna je morfološka jednostavnost, tj. imenice bez glasovnih promjena usvajaju se lakše i brže od imenica s glasovnim promjenama. No, u početku usvajanja hrvatskoga kao drugoga jezika većina je imenica usvojena samo u nominativu jednine, ali nije i u ostalim padežima. Pri usvajanju glagola vrlo se često nastavci jedne glagolske vrste rabe pri tvorbi prezenta ostalih glagolskih vrsta pa djeca proizvode oblike poput: on pisa, ona slaga kocke, oni letiju itd. Bilo da se radi o usvajanju imenica ili glagola, jedninski su oblici uvijek bolje usvojeni od množinskih. Za izražavanje prostornih odnosa djeca rabe priloge umjesto prijedloga koji označavaju iste odnose, npr. dolje umjesto ispod, a posebnu poteškoću predstavljaju gramatičke kategorije specifične za hrvatski jezik, kao što je glagolski vid. Tako će djeca umjesto rečenice Dječak je sagradio dvorac reći Dječak je gotov. Premda su usvojila glagol graditi, očito nisu usvojila njegov svršeni parnjak, glagol sagraditi.
Da bi se proces usvajanja, odnosno učenja hrvatskoga odvijao što brže i učinkovitije, djeci se može pomoći ciljanim i primjerenim jezično-komunikacijskim vježbama. Pri tome je nužno voditi računa da vježbe budu prilagođene jezičnim i spoznajnim mogućnostima djeteta, da mu budu zanimljive i poticajne te da se mogu istovremeno provoditi i s učenicima kojima je materinski jezik hrvatski. Većina je takvih vježbi dobro poznata učiteljima stranih jezika, a u nastavi hrvatskoga jezika nedovoljno se koriste . Na primjer, djeci dobro poznata i omiljena igra «Memory» može se koristiti za proširivanje rječnika vezanoga uz određenu temu, pri čemu djeca mogu spajati riječ i sliku ili dijalektalnu riječ s riječju na standardnome hrvatskome jeziku (jastuk i vanjkuš). Također se mogu sparivati slika i početno slovo imena predmeta (slika jastuka i slovo j), slika i početni slog (jastuk i ja), odnosno slika (ili napisana riječ) i završno slovo u nazivu predmeta. Na taj će način igra postati korisna svim učenicima u razredu za uvježbavanje glasovne analize, predvještine nužne za čitanje i pisanje. Neograničene su i mogućnosti igranja sa slikama ili kartonskim kockama na čiju svaku stranicu nastavnik ili učenik upisuje određene riječi. Vježbe su doista raznolike. Mogu biti vrlo jednostavne, npr. iz snopa slika dijete izvuče jednu sliku, a zatim treba sastaviti rečenicu u kojoj će upotrijebiti riječ koja je prikazana slikom, do zahtjevnijih, kao što je prepričavanje slijeda događaja prikazanog slikama ili opisivanje slike. Pri tome učenici jedni drugima mogu crtati slikovne priče. Učitelji uvijek mogu oblikovati zadatke tako da se u njima vježbaju određene jezične strukture (perfekt, instrumental…), proširuje rječnik vezan uz određenu temu ili se proširuje rječnik određenih vrsta riječi, npr. uče se novi glagoli ili pridjevi.
Potreba za istraživanjima i nastavnim programima
Temi (školskoga) poučavanja hrvatskome jeziku djece kojoj on nije materinski jezik trebalo bi posvećivati mnogo veću pozornost no što je to sada slučaj. Toj je djeci potrebno omogućiti da hrvatskim ovladaju što je moguće brže uz što manje napora. Da bi to bilo moguće, potrebno je provesti niz istraživanja koja će osvijetliti proces usvajanja hrvatskoga kao drugoga jezika, a na temelju rezultata istraživanja oblikovati primjerene nastavne programe, udžbenike i ostale didaktičke i metodičke materijale. Osim toga, potrebno je dodatno (teorijsko i praktično) obrazovanje učitelja za poučavanje hrvatskome kao drugome jeziku jer kao i svako poučavanje, i ovo ima svoje posebnosti. Za to je nužna suradnja različitih stručnjaka: kroatista, lingvista, metodičara, logopeda, stručnjaka za rano učenje jezika, psihologa, pedagoga itd. Pri tome valja imati na umu da usvajanje hrvatskoga jezika ne smije biti nauštrb materinskomej eziku, a višejezičnost i višekulturalnost trebaju biti prepoznate općedruštvene vrijednosti kojima valja težiti.
Literatura:
Benjak, M. (2001,): Analiza programa hrvatskoga jezika za niže razrede talijanske osnovne škole i talijanskoga jezika za niže razrede hrvatske osnovne škole u: Kovačević, M., Pavličević-Franić, D. (ur.): Komunikacijska kompetencija u višejezičnoj sredini I.: prikazi, problemi i putokazi, Naklada Slap i Sveučilište u Zagrebu, Jastrebarsko, 40 – 46
Cvikić, L. i Kuvač, J. (2003.): Orši neljepo piše. Poteškoće djece, mađarskih
govornika, u učenju hrvatskoga jezika, u: Vodopija I. (ur.) Zbornik sa stručno-znanstvenoga skupa Dijete i jezik, Sveučilišta J. J. Strossmayera i Visoke učiteljske škole, str. 55 – 66
Cvikić, L. i Kuvač, J. (2005.): The Acquisition of Croatian Masculine Noun
Morphology in Croatian as Second Language, VII. International Conference of Language Examination, Applied and Medicinal Linguistics; Dunaujvaros, Hungary, u tisku
Cvikić, L., Kuvač. J. i Dobravac, G. (2004.): The Acquisition of Croatian Language for Speakers of Roma Language(s), 14th EUROSLA; San Sebastian, Španjolska
Cvikić, L. i Tomek, T. (2003.): Hrvatski prvi strani jezik? u: Kovačević, M., Pavličević-Franić, D. (ur.): Komunikacijska kompetencija u višejezičnoj sredini II.: teorijska razmatranja, primjena. Naklada Slap i Sveučilište u Zagrebu, Jastrebarsko, str. 126-135.
Hrvatić, N. (1996.): Romi u interkulturalnom okružju, Društvena istraživanja, Zagreb, 5, 5 – 6 (25-26), 913 – 933
Hrvatić, N. (2000.): Odgoj i izobrazba Roma u Hrvatskoj, Društvena istraživanja, Zagreb, 9, 2 – 3 (46 – 47), 267 – 290
Jelaska, Z. (2005.) Hrvatski kao drugi i strani jezik, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, u tisku
Kovačević, M., Pavličević-Franić, D. (2001.) (ur.): Komunikacijska kompetencija u višejezičnoj sredini I.: prikazi, problemi i putokazi, Naklada Slap i Sveučilište u Zagrebu, Jastrebarsko
Kuvač, J. (2001.): Jezični jaz Baranje: odnos mađarskoga i hrvatskoga jezika u: Kovačević, M., Pavličević-Franić, D. (ur.): Komunikacijska kompetencija u višejezičnoj sredini I.: prikazi, problemi i putokazi, Naklada Slap i Sveučilište u Zagrebu, Jastrebarsko, 90 – 93
Kuvač, J. (2003.): Utjecaj afektivnih čimbenika na učenje hrvatskoga kao drugoga ili stranoga jezika, u: Stolac, D. i ost. (ur.) Suvremena kretanja u nastavi stranih jezika, zbornik HDPL-a, Zagreb-Rijeka, 289 – 299
Kuvač, J. i Cvikić, L. (2004.): Hungarian Kids and Croatian Language, Papers from 6th International Conference of Language Examination, Applied and Medicinal Linguistics, Dunaújváros, Hungary, pp. 140 – 148
Pavličević-Franić, D., Kovačević, M. (2002.) (ur.): Komunikacijska kompetencija u višejezičnoj sredini II.: teorijska razmatranja, primjena. Naklada Slap i Sveučilište u Zagrebu, Jastrebarsko
Piršl, E. (1996.): Istra i interkulturalni odgoj, Društvena istraživanja, Zagreb, 5 – 6 (25 – 26), 895-911
Vodopija, I. (2001.): Nastava hrvatskoga jezika u dvojezičnim hrvatsko-mađarskim školama u: Kovačević, M., Pavličević-Franić, D. (ur.): Komunikacijska kompetencija u višejezičnoj sredini I.: prikazi, problemi i putokazi, Naklada Slap i Sveučilište u Zagrebu, Jastrebarsko, 46 – 48