Donosimo vam dijelove članka američkog autora Paula Gorskog koji se bavi pitanjima obrazovanja za društvenu pravdu i jednog od najopasnijih mitova u koje kao odgojno-obrazovni djelatnici možemo povjerovati usprkos našim dobrim namjerama– mita o tzv. kulturi siromaštva, ideji da siromašni ljudi dijele više ili manju monolitna i predvidljiva vjerovanja, vrijednosti i ponašanja. Biti najboljim mogućim učiteljem za sve učenike, kaže Gorski, znači propitivati ovaj mit i steći dublje razumijevanje klase i siromaštva.
Cjeloviti članak je objavljen na engleskom jeziku u časopisu Educational Leadership (4/2008, Vol.65,br. 7) – članku pristupite putem ove poveznice.
Donosimo vam dijelove članka američkog autora Paula Gorskog koji se bavi pitanjima obrazovanja za društvenu pravdu i jednog od najopasnijih mitova u koje kao odgojno-obrazovni djelatnici možemo povjerovati usprkos našim dobrim namjerama– mita o tzv. kulturi siromaštva, ideji da siromašni ljudi dijele više ili manju monolitna i predvidljiva vjerovanja, vrijednosti i ponašanja. Biti najboljim mogućim učiteljem za sve učenike, kaže Gorski, znači propitati ovaj mit i steći dublje razumijevanje klase i siromaštva.
Koncept Kulture siromaštva i kultura klasizma
(…)
Istraživači širom svijeta bavili su se konceptom kulture siromaštva empirijski. Njihove studije postavljaju niz pitanja i dolaze do različitih odgovora o siromaštvu. Međutim, sve se u jednom slažu: kultura siromaštva ne postoji. Razlike u vrijednostima i ponašanjima među ljudima koji žive u siromaštvu su jednako velike kao one između ljudi koji žive u siromaštvu i imućnih ljudi. U stvari, koncept kulture siromaštva konstruiran je iz niza manjih stereotipa koji su se, ma koliko bili lažni, uspjeli uvriježiti u uobičajenom razmišljanju kao nepobitna činjenica.
(…)
Mit o ‘kulturi siromaštva’ sprečava nas da prepoznamo opasnu kulturu koja doista postoji – kulturu klasizma. Ova kultura danas u našim školama postaje sve snažnija. Ona vodi najdobronamjernije od nas u niska očekivanja od učenika slabijeg imovinskog stanja. Zbog nje se učitelji plaše svojih najnemoćnijih učenika. I, najgore od svega, odvraća nam pažnju od onoga što ljudi koji žive u siromaštvu doista imaju zajedničko – nejednak pristup osnovnim ljudskim pravima. Najrazorniji instrument kulture klasizma je teorija deficita. U obrazovanju često govorimo o perspektivi deficita – određivanju učenika prema njihovim slabostima umjesto njihovim snagama. Teorija deficita vodi ovaj stav korak dalje, sugerirajući da ljudi koji žive u siromaštvu, u njemu žive zbog vlastitih moralnih i intelektualnih nedostataka. (…)
Ako je cilj teorije deficita opravdati sustav koji privilegira učenike boljeg imovinskog statusa nauštrb učenika iz radničke klase i onih koji žive u siromaštvu, tada se čini da ona djeluje besprijekorno. U našem nastojanju da ‘popravimo’ mitološku kulturu učenika koji žive u siromaštvu, ignoriramo načine na koje im naše društvo otima prilike koje njihovi imućniji vršnjaci uzimaju zdravo za gotovo. Ignoriramo činjenicu da su ljudi koji žive u siromaštvu disproporcionalno više pogođeni svim većim društvenim problemima. Nemaju pristup zdravstvenoj njezi, poslovima koji im osiguravaju dovoljno sredstava za življenje, sigurno stanovanje koje si mogu priuštiti, čisti zrak i vodu i tako dalje (Books, 2004)— uvjete koji ograničavaju njihove mogućnosti da ostvare svoje pune potencijale.
(…)
Što možemo učiniti?
(…) Moramo zahtijevati najbolje moguće obrazovanje za sve učenike – kvalitetniji pedagoški pristup, inovativne materijale za učenje te holističko poučavanje i učenje. No, prije svega, moramo zahtijevati temeljna ljudska prava za sve ljude: adekvatno stanovanje i zdravstvenu njegu, poslove koji osiguravaju dovoljno sredstava za življenje i tako dalje. Naravno, ne bismo smjeli reći učenicima koji pate danas da ako pričekaju revoluciju u obrazovanju, sve će se posložiti na svoje mjesto. Stoga, dok se pripremamo za veće promjene, trebamo:
- Obrazovati se o pitanjima klase i siromaštva.
- Odbaciti teoriju deficita i pomoći učenicima i kolegama da odbace krive percepcije o siromaštvu.
- Učiniti suradnju sa školom dostupnom svim obiteljima.
- Pozivati kolege da opažaju naše poučavanje kako bismo identificirali predrasude.
- Pružati stalnu podršku obiteljima slabijeg imovinskog statusa, čak i onda kada se čini da one ne reagiraju na naše napore (a bez da pretpostavimo kako znamo zbog čega ne reagiraju).
- Reagirati kada kolege izražavaju predrasude o učenicima koji žive u siromaštvu ili njihovim obiteljima.
- Nikada ne pretpostavljati da svi učenici imaju jednak pristup takvim resursima za učenje poput kompjutera i Interneta, i nikada ne zadavati zadaće za izvršavanje kojih je potreban takav pristup bez da smo ga osigurali unutar škole.
- Osigurati da materijali za učenje ne promoviraju stereotipe o ljudima koji žive u siromaštvu.
- Boriti se kako bismo spriječili da učenici slabijeg imovinskog statusa budu upisani u specijalne škole ili lošije obrazovne programe.
- Učiniti kurikulum relevantnim za učenike koji žive u siromaštvu, gradeći na i uvažavajući njihova iskustva i inteligencije.
- Poučavati o pitanjima klase i siromaštva – uključujući kulturu konzumerizma, uništavanju radničkih sindikata i okolišnoj pravdi, kao i o pokretima za klasnu jednakost.
- Poučavati o radu za iskorjenjivanje siromaštva Martina Luthera Kinga Jr., Helen Keller, Crnih pantera, Césara Cháveza, i ostalih ikona— i o tome zašto je ova dimenzija njihovog naslijeđa izbrisana iz američke nacionalne svijesti.
- Boriti se kako bismo osigurali da školska prehrana nudi opciju zdrave hrane.
- Propitivati postojeća partnerstva između škola i korporacija, odbacujući ona koja zahtijevaju usvajanje specifičnih kurikuluma i pedagogija.
Ono najvažnije je da moramo propitivati kako naši vlastiti stereotipi i predrasude utječu na naše interakcije s učenicima, kao i na naša očekivanja od njih. I tada se moramo zapitati gdje je zapravo deficit? Je li u ljudima koji žive u siromaštvu, onima najobespravljenijima među nama? Je li u samom odgojno-obrazovnom sistemu – u, kako to kaže Jonathan Kozol, barbarskim nejednakostima naših škola? Ili je u nama – odgojno-obrazovnim djelatnicima koji nedvojbeno imaju dobre namjere, ali koji prečesto padaju u zamku instant rješenja, lako probavljivih okvira koji od nas nikada ne zahtijevaju da promotrimo načine na koje sudjelujemo u kulturi klasizma.
Paul Gorski predaje na Integriranim studijima Sveučilištu George Mason u Sjedinjenim Američkim Državama. Jedan je od najvažnijih suvremenih autora u području obrazovanja za društvenu pravdu. Autor je brojnih članaka i knjiga, među kojima i Reaching and teaching students in poverty: Strategies for erasing the opportunity gap (2013).