Povodom Svjetskog dana učitelja 5. listopada: “Svakodnevno propitkivanje, borbe s ustaljenim obrascima razmišljanja i ponašanja, nerijetko čežnja za povratkom na staro jer tamo je sve poznato i predvidivo. Ali tragovi su zameteni i više nije bilo mogućnosti za povratak.”
Kad sam u jesen 2005. u svoje ruke primila tamnoplavi tuljac s originalom i dvije preslike fakultetske diplome, bila sam sigurna da je to početak blistave karijere socijalnog pedagoga. Dok sam se stiskala uz ponosne roditelje i smješkala se u objektiv, kroz glavu su mi prolazile dirljive scene iz filmova o učenicima koji na ramenima nose pedagoške djelatnike koji su im promijenili život na bolje, penju se na klupe i izvikuju im upečatljive parole. Jasno, takav scenarij čeka i mene, samo je pitanje da li sutradan ili koji dan kasnije.
Moje prvo radno mjesto: stručni suradnik u Osnovnoj školi dr. Ivana Novaka Macinec, u kojoj se školuje 79% pripadnika romske nacionalne manjine. Otprilike s prvom plaćom u životu, stiglo je i moje prvo prizemljenje. Točnije, osjećaj da neprestano udaram glavom o zid. Učenici koji ne izvršavaju školske obveze, neprimjereno se ponašaju i mnogo izostaju s nastave, roditelji kojima ‘nije stalo’ do obrazovanja svoje djece, okruženje koje vrlo visoko vrednuje brak i rađanje, a vrlo nisko zaposlenje i rad. Svakodnevni verbalni i fizički sukobi učenika s drugim učenicima, učenika s učiteljima pa čak i učitelja s roditeljima. Takva iskustva nisu pružala mnogo razloga za zadovoljstvo na radnom mjestu. S vremenom sam čak dosegnula stadij u kojem mi je bilo sasvim prihvatljivo da sve ostane podjednako loše, samo da ne bude još gore. Vrlo rijetko odlazila bih na druženja s kolegama s fakulteta jer mi se činilo da baš svatko krupnim koracima grabi prema samoostvarenju… osim mene.
Tada još nisam bila sasvim svjesna da nisam udarala glavom o zid, nego je zid postojao u mojoj glavi. Visok, širok, sa svih strana popločan stereotipima, predrasudama, nerazumijevanjem, neprihvaćanjem…sav trud i svaki pokušaj redovito bi se strovalio u dubine neuspjeha gdje je polako, ali sigurno odumirala moja motivacija da pokušam ponovno. Izbor je postojao, kao što postoji uvijek: A) Prigrliti taj zid, prihvatiti ga i živjeti s njime u tihom očaju. Najlakši put, ali to je luksuz koji si nisam mogla priuštiti, znajući da se na taj način ništa neće promijeniti. Ili, B) Pojuriti prema zidu i pokušati ga barem šutnuti nogom. Dati mu do znanja da mi nije drag, da se namjeravam boriti s njime dok jedno od nas ne odustane. Negdje u to vrijeme odškrinula su mi se vratašca u svijet Pučkog otvorenog učilišta Korak po korak. Mala, ali upečatljiva družina nasmijanih lica, pogleda koji žare razumijevanjem. Desna pružena ruka čeka moj stisak i pristanak za uključivanje u ‘Obrazovanje za društvenu pravdu’. Istovremeno, lijeva ruka pruža mi ogledalo i tjera me da šest dana gledam iza osobe koju obično vidim u ogledalu. I da od te iste osobe započnem promjenu.
Što je to značilo u praksi? Osvijestiti vlastite stereotipe, uprijeti prstom u vlastite predrasude da bih se mogla zagledati u njih i uvidjeti koliko su jake i utjecajne. Prije nego nekome pričvrstim etiketu ‘dobar’ ili ‘loš‘, zapitati se može li neka osoba drukčije od onoga kako reagira, što čini…ili reagira na određen način zato što je upravo to najbolje što zna i može? Možda čak i jedino. Uostalom, tko je mene stavio u položaj da određujem što je dobro,a što loše, što je primjereno i poželjno, a što nije. Ako je nešto dobro za mene, mora li to biti tako i za drugoga? Ako je nešto drukčije, mora li nužno imati negativan prizvuk?
Svakodnevno propitkivanje, borbe s ustaljenim obrascima razmišljanja i ponašanja, nerijetko čežnja za povratkom na staro jer tamo je sve poznato i predvidivo. Ali tragovi su zameteni i više nije bilo mogućnosti za povratak. Kad jednom napraviš korak prema nekome i pružiš mu ruku u dobroj vjeri, smiješ očekivati da će on napraviti barem jedan korak prema tebi. Kad po prvi put uđeš u dom romske obitelji, kad oni uvide da nisi došla pogledati njihov namještaj ili zaviriti u lonce na njihovom štednjaku, već želiš vidjeti njihova lica i potražiti prihvaćanje u njihovim pogledima, tada dobivaš dozvolu za ulazak u njihov svijet – i ostanak u njemu dok god želiš zaista čuti i razumjeti njihove priče, njihove razloge, njihove želje. Kad jednom zadobiješ njihovo povjerenje, znaš da ne smiješ i ne želiš dozvoliti da ti takva dragocjenost sklizne iz ruku.
S tim saznanjima i tim kapitalom, lakše se boriti sa svakodnevicom na radnom mjestu. A na mom radnom mjestu niti jedan dan nije isti kao onaj prethodni, niti je sličan onom sljedećem. To je istovremeno privilegij jer nema mjesta za dosadu, ali i odgovornost jer nema mjesta za opuštanje. No, kad od visokog zida u glavi ostanu samo osamljene cigle, stvoreno je puno slobodnog mjesta za nove ideje, nova rješenja i nove odgovore na ista pitanja.
Rješenja i odgovori tamo gdje je nekad bilo rezignirano slijeganje ramenima. A kad frustraciju i rezignaciju zamijeni osjećaj postignuća i ispunjenja, motivacija raste do trenutka kad postaje samorazumljiva. Na kraju tjedna osvrnem se na pet radnih dana i uviđam da je veći broj onih kada sam se zadovoljna vraćala s posla – nego onih drugih.
Prošlo je devet godina od mog prvog radnog dana u Osnovnoj školi dr. Ivana Novaka Macinec, a mnogo više otkad sam postala punoljetna. Sve mi se čini da je sada već prekasno da bih se prijavila na neki od izbora za Miss. Duboko žalim zbog toga, samo zato što me nikada nitko neće pitati za što ću se boriti ako postanem Miss svijeta. Bila bih prva Miss u povijesti koja se ne bi borila za mir u svijetu. Nego za društvenu pravdu.
Pismo Simone Borko, socijalne pedagoginje u Osnovnoj školi Dr. Ivana Novaka, Macinec, objavljeno je priručniku “Obrazovanje za društvenu pravdu” (Pučko otvoreno učilište Korak po korak, 2014.)