Ona su često nevidljiva, ne primjećujemo ih u društvu, u zajednici, pa čak niti u odgojno- obrazovnim ustanovama. Njih često niti nema tamo. Da bi ova djeca osjećala dobrobit, treba im da ih vidimo. Njima ne treba samo vrtić. Njima treba najbolji vrtić. Samo zajednica koja brine o svoj djeci, a ne prepušta ih dobroj volji pojedinaca, može za sebe tvrditi da je dobra zajednica. To su naša djeca. Povodom Dana ljudskih prava donosimo vam članak objavljen u časopisu ‘Dijete, vrtić, obitelj’, izdavača Pučkog otvorenog učilišta Korak po korak.
Stranica je malo, a nevidljivih, nažalost, previše. U ovom je časopisu bilo i sretnijih tema, ali možda su baš ove teške one zbog kojih postajemo bolji ljudi, bolji sustav, bolja zajednica i bolje društvo. Čitajte, a zatim gledajte i ‘otvorite’, onako holistički, i srce i um, i krenite u akciju.
Marijana je nedavno nazvala Sanju. Razgovarale su kao i inače. O djeci, o vrtiću i malo o njima dvjema. Da poznajete Marijanu, mislili biste da je ona odgajateljica. Da se sretnete na nekom stručnom skupu, bili biste sigurni da je ona, možda baš kao i vi, odgajateljica. Možda bi vam išla na živce. Vjerojatno bi vam išla na živce. Ona stalno priča o ‘svojoj djeci’. Njezina su djeca ‘posebna’. I stalno nešto ‘žica’. ‘Žica’ pedagoginju,’ žica’ ravnateljicu, ‘žica’ župana, ‘žica’ gradonačelnika; ona ‘žica’ po udrugama, a Sanji se čini da ponekad ‘žica’ i nju.
Marijana radi u romskom naselju. Ako ste sad u glavi stvorili stereotipnu sliku romskog naselja s drvenim barakama, bez struje i vode, blato svugdje oko vas, onda samo još zamislite jednu zgradicu u kojoj je vrtić. U njemu radiMarijana. Njezina djeca su posebna. Ona žive bez vode i struje, i u kući nemaju slikovnice. Zimi često nema grijanja. A nema ni hrane. Zato u vrtiću doručak mora biti odmah po dolasku djece. Roditelji nemaju novca za dodatne aktivnosti. Zato Marijana ‘žica’ autobus. I da idu u muzej. I da ih prime u kazalište. ‘Neću da oni dođu k nama’, kaže, ‘hoću da mi djeca idu u grad.’
Kada Marijanina djeca idu u grad, za njima gledaju na ulici. Ne zato što su slatka. I djeca ponekad misle da nešto nije u redu. Zato Marijana ‘žica’ da ima pomagačicu iz zajednice u kojoj djeca žive. Da djeca vide da je dobro biti ono što su oni i da u životu možeš biti što poželiš. (‘Uz dobru podršku’, dodajem ja.) Nedavno je mijenjala kolegicu u vrtiću gdje su integrirana djeca iz manjinske i većinske zajednice. ‘Došlo mi je da plačem od sreće. Ta se djeca međusobno grle, ne znaš tko je tko. Takav vrtić trebaju moja djeca.’
Roditelji ove djece državu i sustav uglavnom povezuju s kontrolom i kaznama pa im Marijana mora dokazivati ‘dobre namjere’. Zato Marijana ‘ide po kućama’, kako ona kaže. Razgovara s roditeljima, ženama pogotovo. Zna kome što treba i tko koga ima i tko nema nikoga i tko ima završenu školu.
Nikad nije odbila robicu, hranu i igračke. ‘Pošalji’, kaže, ‘treba im.’ Zato Marijana ‘žica’. ‘Žica’ donaciju za hranu ili odjeću i ‘žica’ da se nekog zaposli da bi djeca imala pozitivnu sliku o vlastitoj budućnosti. Njezina su djeca posebna. Ona ne govore hrvatski. Da bi išli u školu, moraju poznavati hrvatski. U školi postoji ‘plan i program’, a ON često nema strpljenja za one koji ne znaju hrvatski. Zato je Marijana u kolovozu opet hodala‘po kućama’ i zvala djecu i roditelje da prije početka škole malo pričaju hrvatski u vrtiću i da se zajedno igraju. Onako neformalno (ona je ionako bila na godišnjem).
Kaže kako ove godine upisuju četrdeset i četvero djece. I kako je šokirana što se od četrdeset i četvero roditelja njih desetoro jedva potpisalo i nije moglo ispuniti upitnik. Njihovi roditelji su i sami često bili neuspješni u školi i nisu nikad išli u vrtić. Oni tek upoznaju odgojno-obrazovni sustav. Zato Marijana i njezine kolegice provode radionice za roditelje. Da im pokažu kako za kompetentnog roditelja ne treba ‘velika škola’. Marijana je prošle godine svojim radom i dodatnim aktivnostima utjecala na 240 djece, koliko ih živi u obiteljima dvadeset i četvero djece iz njezine grupe (ovo je točan, egzaktan podatak).
Ako ste se pitali jesmo li u ovom uvodniku koristili lažno ime odgajateljice, nismo. Ona se zove Marijana, ona je stvarna osoba i radi s djecom koja žive u nepovoljnim uvjetima, često nezaštićena i neostvarena. Ona su često nevidljiva, ne primjećujemo ih u društvu, u zajednici, pa čak niti u odgojno- obrazovnim ustanovama. Njih često niti nema tamo. Da bi ova djeca osjećala dobrobit, treba im da ih vidimo. Njima ne treba samo vrtić. Njima treba najbolji vrtić. I više Marijana. A Marijana treba nas. Jer ne može dovoljno ‘nažicati’. Samo zajednica koja brine o svoj djeci, a ne prepušta ih dobroj volji pojedinaca, može za sebe tvrditi da je dobra zajednica. To su naša djeca.
U sljedećem broju govorimo o izazovima roditeljstva iz perspektive suvremenog djetinjstva, obitelji koja mijenja svoju inicijalnu strukturu, roditeljstvu koje je potrebno uskladiti s brojnim dodatnim aktivnostima i suživotu sa suvremenim tehnologijama, o podršci roditeljima u ranoj intervenciji…
Sanja Brajković i Helena Burić
(članak je objavljen u časopisu Dijete, vrtić, obitelj, broj 83/2016, izdavač: POU Korak po korak)